Do ovog trenutka, vaša mrežna kartica bi trebala biti fizički
instalirana u vaš računar i svi potrebni kernelovi moduli bi trebalo da su
učitani. Još uvek nećete moći da komunicirate preko vaše
mrežne kartice, ali sve informacije o mrežnom uređaju se mogu dobiti
pomoću ifconfig -a.
# ifconfig -a
eth0 Link encap:Ethernet HWaddr 00:A0:CC:3C:60:A4
UP BROADCAST NOTRAILERS RUNNING MULTICAST MTU:1500 Metric:1
RX packets:110081 errors:1 dropped:0 overruns:0 frame:0
TX packets:84931 errors:0 dropped:0 overruns:0 carrier:0
collisions:0 txqueuelen:100
RX bytes:114824506 (109.5 Mb) TX bytes:9337924 (8.9 Mb)
Interrupt:5 Base address:0x8400
lo Link encap:Local Loopback
inet addr:127.0.0.1 Mask:255.0.0.0
UP LOOPBACK RUNNING MTU:16436 Metric:1
RX packets:2234 errors:0 dropped:0 overruns:0 frame:0
TX packets:2234 errors:0 dropped:0 overruns:0 carrier:0
collisions:0 txqueuelen:0
RX bytes:168758 (164.8 Kb) TX bytes:168758 (164.8 Kb)
|
Ako biste samo ukucali /sbin/ifconfig bez sufiksa -a
, ne biste videli interfejs eth0,
pošto vaša mrežna kartica još uvek nema validnu IP adresu ili
rutu.
Iako postoji mnogo različitih načina da se podesi mreža, svi oni se
mogu podeliti na dva tipa: statički i dinamički. Statičke mreže se
podešavaju tako da svaki nod (geek izraz za stvar sa IP adresom) uvek ima istu IP
adresu. Dinamičke mreže se podešavaju tako da se IP adrese nodova
kontrolišu od strane jednog servera koji se zove DHCP server.
DHCP (akronim od Dynamic Host Configuration Protocol), je način na koji IP adresa
može biti određena računaru prilikom startovanja. Kada se pokrene DHCP
klijent, on onda šalje zahtev
na lokalnu mrežu koji je namenjen DHCP serveru da mu dodeli IP adresu. DHCP server ima skup (ili
opseg) IP adresa koje su dostupne.
Server će odgovoriti na ovaj zahtev sa IP adresom iz skupa, zajedno sa vremenom izdavanja (lease time). Jednom
kada vreme izdavanja za datu IP adresu istekne, klijent mora opet da kontaktira server i
da ponovi pregovor.
Klijent će prihvatiti IP adresu od servera i podesiće zahtevani interfejs sa
tom IP adresom. Međutim, postoji jedan zgodan trik kojeg DHCP klijenti koriste
prilikom pregovora za IP adresu koja će im biti dodeljena. Klijent će zapamtiti
poslednju dodeljenu IP adresu, i tražiće da mu server opet dodeli poslednju
dodeljivanu IP adresu opet prilikom pregovora. Ako je moguće, server će to
uraditi, ali ako nije, dodeljuje se nova adresa. Pa tako, pregovor liči na
sledeći razgovor:
Klijent: Ima li DHCP server dostupan na mreži?
Server: Da, ima. Ovde sam.
Klijent: Meni treba IP adresa.
Server: Možeš uzeti 192.168.10.10 na 19200 sekundi.
Klijent: Hvala.
Klijent: Ima li DHCP server dostupan na mreži?
Server: Da, ima. Ovde sam.
Klijent: Meni treba IP adresa. Poslednji put kad smo
razgovarali, dobio sam 192.168.10.10;
Mogu li je dobiti opet?
Server: Da, možeš (ili Ne, ne možeš: uzmi 192.168.10.12 umesto te).
Klijent: Hvala.
DHCP klijent u Linux-u je /sbin/dhcpcd. Ukoliko otvorite /etc/rc.d/rc.inet1 u vašem omiljenom editoru teksta
primetićete da se /sbin/dhcpcd poziva oko sredine skripte.
Ovo će imati za rezultat razgovor koji je prikazan gore. dhcpcd će takođe pratiti količinu vremena koja je
prošla od izdavanja trenutne IP adrese i automatski će kontaktirati DHCP server
sa zahtevom da se izdavanje obnovi kada je neophodno. DHCP takođe može
kontrolisati dodatne informacije kao što je ntp server koji treba da se koristi,
koja ruta da se uzima, itd.
Podešavanje DHCP-a na Slackware-u je jednostavno. Samo pokrenite netconfig i izaberite DHCP kada vam bude ponuđen. Ako imate
više od jednog NIC-a i ne želite da eth0 bude
konfigurisan kao DHCP, samo otvorite fajl /etc/rc.d/rc.inet1.conf i promenite potrebnu varijabli za vaš
NIC u to “YES”.
Statičke IP adrese su fiksne adrese koje se menjaju samo ukoliko im to ručno
naredi. One se koriste u slučajevima kada administrator ne želi da menja IP
informaciju, a takvi slučajevi su interni serveri na LAN mreži, bilo koji
server koji je povezan na Internet, i mrežni ruteri. Sa statičkim IP
adresiranjem vi dodeljujete adresu i ostavljate je takvom. Druge mašine znaju da ste
uvek na toj određenoj IP adresi i mogu vas kontaktirati uvek preko te adrese.
Ako planirate da dodeljujete IP adresu vašoj novoj Slackware mašini,
možete to uraditi ili preko netconfig skripte, ili
možete upisati u fajl /etc/rc.d/rc.inet1.conf. U /etc/rc.d/rc.inet1.conf , primetićete:
# Primary network interface card (eth0)
IPADDR[0]=""
NETMASK[0]=""
USE_DHCP[0]=""
DHCP_HOSTNAME[0]=""
|
Pa onda dalje na dnu:
U ovom slučaju, naš zadatak je samo da stavimo ispravne informacije
između navodnika. Ove promenjive se pozivaju u /etc/rc.d/rc.inet1 prilikom startovanja kako bi se podesili
mrežni interfejsi. Za svaki NIC jednostavno unesite ispravnu IP inforimaciju, ili
stavite “YES” za USE_DHCP.
Slackware će podešavati interfejse sa infomacijama dostupnim ovde redom kojim
su napisane.
DEFAULT_GW promenjiva postavlja podrazumevanu rutu za
Slackware. Sva komunikacija izmeđ vašeg i drugih računara na Internetu
mora proći kroz taj gateway ukoliko za njih nije specifirana druga ruta. Ako
koristite DHCP, najčešće nećete morati ništa da unosite ovde,
pošto će DHCP server naznačiti koji gateway treba da se koristi.
U redu, znači vi imate IP adresu, imate podrazumevani gateway, možda
čak imate i deset miliona dolara (dajte nešto nama) ali čemu sve to ako ne
možete prevoditi imena u IP adrese? Niko ne želi da kuca 72.9.234.112 u svoj Internet brauzer kako bi došao do www.slackbook.org. Posle svega, ko bi drugi osim autora zapamtio tu
IP adresu? Treba nam da podesimo DNS, ali kako? Tada u igru ulazi /etc/resolv.conf.
Dobre su šanse da već imate dobre opcije u /etc/resolv.conf. Ukoliko podešavate mrežnu konekciju
pomoću DHCP-a, DHCP server će podesiti ovaj fajl umesto vas. (Tehnički,
DHCP server samo kaže dhcpcd-u šta tu da stavi, a ovaj
ga posluša). Ukoliko trebate ručno da podesite listu DNS servera, moraćete
urediti fajl /etc/resolv.conf. Ispod je primer:
# cat /etc/resolv.conf
nameserver 192.168.1.254
search lizella.net
|
Prva linija je jednostavna. Direktiva nameserver govori kojim DNS serverima da se
šalju upiti. Zbog potrebe ovo su uvek IP adrese. Tu možete da stavite koliko
hoćete server. Slackware će srećno pitati jednog za drugim sve dok jedan
ne vrati odgovor.
Druga linija je malo interesantnija. Direktiva search nam daje listu imena domena koji
se podrazumevaju svaki put kada se napravi DNS upit. Ovo vam dozvoljava da kontaktirate
mašinu samo po prvom delu njenog FQDN (poptuno kvalifikovanog imena domena). Na
primer, ukoliko bi “slackware.com” bio u vašoj search stazi, mogli biste
doći do http://store.slackware.com tako što biste
naredili vašem brauzeru da ide na http://store.
# ping -c 1 store
PING store.slackware.com (69.50.233.153): 56 data bytes
64 bytes from 69.50.233.153 : icmp_seq=0 ttl=64 time=0.251 ms
1 packets transmitted, 1 packets received, 0% packet loss
round-trip min/avg/max = 0.251/0.251/0.251 ms
|
Sada kada imamo DNS koji radi fino, šta ako hoćemo da zaobiđemo
naš DNS server, ili da dodamo DNS unos za mašinu koja nije u DNS-u? Slackware
koristi često voljeni fajl /etc/hosts u kojem se nalazi
lokalna lista DNS imena i IP adresa kojima oni odgovaraju.
# cat /etc/hosts
127.0.0.1 localhost locahost.localdomain
192.168.1.101 redtail
172.14.66.32 foobar.slackware.com
|
Ovde možete videti da localhost ima IP adresu 127.0.0.1
(uvek rezervisana za localhost), redtail može biti kontaktiran na 192.168.1.101, i foobar.slackware.com je 172.14.66.32.